Sećam se užarenog beogradskog asfalta onih devedesetih godina, spremanja ispita u toku najlepšeg i najtoplijeg meseca u godini (avgusta) i obećanja u stilu nikada više. Nikada više nećeš propustiti more u avgustu, nikada više nećeš raditi i učiti u avgustu, nikada više nećeš biti najbelja riba u firmi. Eh, eh, studentska obećanja.
I tako, eto me u sred još jednog vrelog ciriškog leta koje preti da bude i toplije od do sada rekordnog leta 2003-te, u kancelariji na 35 stepeni bez klima uredjaja, sa radnim vremenom od 10 do NN broja radnih sati dnevno. Kako reče jedan pametan komentator na mom blogu "nađe se poneka nesretnica i na studijama informatike" tako da zaista nema smisla da se žalim i dalje nego hajde da konačno predjem na temu. :)
Šta naime ima novo kod mene?
1. Ukapirala sam da sam totalni baksuz kada je shopping u pitanju. Ne radi se o shoppingu kao shopping (mada bih i tom temom morala da se pozabavim) nego o čekanju i naplati na kasi.
Zamislite recimo da u pošti, supermarketu, robnoj kući, bilo kojoj drugoj radnji postoji barem 6 redova i kasa za naplatu. Brzim osmatranjem situacije odlučujete se za (naravno) najkraću u kojoj čekaju svega 2 osobe sa po 2 artikla. U ostalim redovima stoji po barem 3 osoba sa po barem 3-4 artikla. I, šta se dešava? Pa naravno, svi ostali redovi pomeraju se brzom brzinom, u njih se uključuju i novi kupci koji naplatu završavaju pre vas, ali samo onaj red u kome stojim ja se otegao jer pobogu radnik na kasi je odjednom zatražio smenu ili je osoba ispred mene kupila sladoled koji ne valja ili odjednom EC/kreditna kartica ne može da se očita ili ... ili ... šta god, ali baksuz sam.
2. Moj baksuzluk se ne izražava samo u kupovini nego i u pokušaju da se ipak rashladim u vodama prelepog i prečistog ciriškog jezera. Zamislite subotu, tri posle podne, 30 stepeni u hladu, mene u novom crvenom kupaćem kostimu u društvu jednog super dase (mog momka, priznajem), tek uronila i izronila, kad ono: nevreme. Vetar duva, oblaci se nanose, svetla za upozorenje od opasnosti svetlucaju i plaše drage kupače ... mi (zahvaljujući mojoj ženskoj panici i njegovoj brzini i hladnokrvnosti) bežimo glavom bez obzira. U roku od pola sata smo ponovo kod kuće i uz kafu sa šlagom preznojavamo se na terasi jer smo upravo preživeli lažnu uzbunu.




taf lak, sto se kaze:)